Prva gimnazija Varaždin

Kako biste u tri riječi opisali četiri godine koje ste proveli u Prvoj gimnaziji Varaždin?

Ludo, nezaboravno i… intenzivno, evo mislim da je to stvarno najprikladnije.

Što Vam je iz doba gimnazije ostalo u najljepšem sjećanju?

Moji prijatelji iz razreda.

Jesu li Vam se kemija ili biologija ikada tijekom Vaše osnovne i srednje škole zamjerile? Naime, pitam zato što je laureat Nobelove nagrade iz kemije 2014. godine Eric Betzig izjavio: “Chemistry was always my weakest subject in high school and college.”

Ne, moram priznati da ne. Iako, ja sam poznata kao osoba kojoj se apsolutno nemoguće zamjeriti :). Mene je oduvijek fasciniralo istraživati što se događa na kemijskoj i biološkoj, oku nevidljivoj, razini stvari i pojava koje nas okružuju, a pritom sam imala sreće da su moji učitelji i profesori iz kemije i biologije bili izuzetno kompetentni te da su mi u tome pružili podršku.

Kada ste odlučili upisati PBF i zašto?

Bila je to doslovno ljubav na prvi pogled :). Naime, kada sam saznala za studij biotehnologije, koja u svojoj srži povezuje sve prirodne znanosti, a zbog svoga je inženjerskog aspekta i veoma primjenjiva, znala sam da je to baš za mene. Odlučujuća spoznaja mi je svakako bila da rezultat rada na tom području može biti na iznimno veliku korist ljudima. Naime, za mene ne postoji veća motivacija od toga da si prilikom rada mogu vizualizirati čovjeka kojem ono što radim može na neki način pomoći. Inače, za moju okolinu je bilo poprilično iznenađujuće što sam odabrala fakultet koji je slovio kao veoma težak te u to vrijeme nije bio baš popularan, posebno zato što sam istovremeno primljena i većini atraktivnu farmaciju. No, ja sam oduvijek voljela izazove, a svoju odluku nikada nisam zažalila.

Jeste li ikada požalili bilo koju odluku vezanu uz svoje obrazovanje?

…Nekako vjerujem da je postojalo još puno različitih scenarija kako i gdje sam ja mogla završiti, zato što ne mogu reći da su prirodne znanosti bile jedino što me zanimalo. Bila sam dosta svestrana, voljela sam istraživati te sam se pronalazila i u nekim drugim područjima. Što bi bilo da sam se odlučila za nešto potpuno drugačije, ne znam..; no bilo bi strašno zanimljivo to vidjeti. Samo znam da te život u određenim trenutcima natjera da doneseš važne odluke, a ja sam ih uvijek donosila na temelju osjećaja. Možda ovo zvuči malo sanjarski, ali ja u to potpuno i iskreno vjerujem. Naravno da treba dobro promisliti o svemu te biti odgovoran, posebno zbog činjenice da naše odluke često imaju posljedice i na ljude oko nas, no ja apsolutno vjerujem u to da, tek kada radiš ono što voliš, možeš  biti stvarno dobar u tome i zaista biti sretan.

Da niste biotehnolog, što biste bili? Možete li se uopće zamisliti u nekom drugom zanimanju?

Mogla bih se, definitivno. Mislim da bi moje idealno zanimanje bilo u nekoj djelatnosti koja bi podrazumijevala stalni i neposredni rad s ljudima. Zasad tu svoju potrebu i želju ostvarujem u kontaktu sa studentima u sklopu svojih nastavničkih aktivnosti, ali to meni, općepoznatom ekstremistu, nekako nije dovoljno. Naime, moj se rad, uz nastavu, sastoji od znanstveno-istraživačkog rada koji podrazumijeva da se zatvorim u laboratorij gdje provodim vrijeme sama sa sobom i predmetom svog istraživanja. Iako eksperimentalni rad može biti stvarno uzbudljiv, posebno kada bude nagrađen nekim super zanimljivim rezultatima, ja svoju najveću inspiraciju i motivaciju pronalazim u ljudima te ono što me zaista najviše veseli jest da mogu vidjeti čovjeka koji se nasmije kao rezultat nečega što ja napravim. U mom sadašnjem poslu je put od onoga što ja radim do čovjeka kojem će konačno biti namijenjeni rezultati mog rada malo duži te ga ne mogu do kraja pratiti. No, tko zna gdje ću ja uopće na kraju završiti? Ne volim se ograničavati te odbijam vjerovati da u mom životu više neće biti novih izazova. Zasad uživam u ovom uzbuđenju i neizvjesnosti te se svakodnevno trudim pronaći taj neki viši smisao vlastitog postojanja.

Zašto ste odabrali baš bakterije? Što Vas toliko fascinira kod njih?

Hm, kod bakterija? Prvenstveno, one su idealne za proučavanje jer se brzo dijele te nam u veoma kratkom roku mogu dati puno informacija, što rad s njima čini iznimno dinamičnim. S druge strane, mene je oduvijek veselilo rušenje predrasuda. Naime, bakterije su često smatrane isključivo lošima te je stav ljudskog roda prema bakterijama oduvijek je bio izrazito negativan. Međutim, bakterije s kojima ja najviše radim u sklopu Laboratorija za tehnologiju antibiotika, enzima, probiotika i starter kultura, koji je osnovala i koji već dugi niz godina uspješno vodi profesorica Jagoda Šušković, su dobre, probiotičke bakterije, koje su  iznimno korisne za zdravlje ljudi. Općenito, traženje iznimaka među pravilima je uvijek veliki izazov.

Osvojili ste zaista brojne stipendije, nagrade i priznanja. Koja Vam se od njih posebno urezala u pamćenje i po čemu?

…Uh, to mi je uvijek nekako najneugodnija tema. Iskreno, priznanje za najvolonterku tijekom jedne humanitarne akcije mi je definitivno nešto što mi je najviše priraslo srcu. Osim toga, stipendije za stručna usavršavanja su mi bile posebno drage jer su mi pružile iskustva rada u renomiranim inozemnim laboratorijima, što je neophodno za kvalitetan rad svakog znanstvenika. U ostalim osvojenim nagradama veselilo me što sam ih mogla podijeliti s ljudima za koje sam smatrala da su doprinijeli njihovom osvajanju te koji su u ključnim trenutcima mog života bili uz mene i vjerovali u moj rad. Jedino je to po mom mišljenju imalo smisla. Tu prvenstveno mislim na svoju užu obitelj, koja mi uvijek i u svemu pruža bezuvjetnu i meni neprocjenjivo važnu podršku. No, sve što sam dosada napravila u profesionalnom smislu, rezultat je isključivo timskog rada. Stoga sve svoje uspjehe nedvojbeno pripisujem zajedničkom trudu svih članica mog Laboratorija – svoje šefice, profesorice Jagode Šušković, mentorice profesorice Blaženke Kos te kolegica Jasne i Andreje. Inače, ja zaista nikad ništa ne radim s ciljem da dobijem neko tuđe priznanje, već iz zapravo jednog jako sebičnog razloga, a to je da se ja osjećam zadovoljnom sama sa sobom. Naime, kada na kraju dana znam da sam uspjela napraviti nešto dobro i korisno, osjećam se istinski ispunjenom. Osim toga, važan mi je osjećaj da neprestano pomičem svoje granice te da se razvijam i postajem bolja. Od te spoznaje zaista ne postoji veća nagrada.

Kakvo je Vaše iskustvo školovanja izvan Hrvatske? Koja Vas se zemlja posebno dojmila?

Finska me se definitivno najviše dojmila, vjerojatno zato što je bila potpuno drugačija od svega što sam do tada iskusila. Bila sam tamo u najekstremnijim uvjetima, u zimskom periodu kada je temperatura uglavnom bila oko -25°C, a snijeg toliko obilan da često nisam mogla razlikovati ljude od snjegovića J. No, iako se općenito smatra da su Finci i po karakteru izrazito hladni, ja se ne bih potpuno složila s time. Oni samo paze da ne uđu u tuđi privatni prostor, što se često tumači na pogrešan način. Ja sam provela tri mjeseca na Sveučilištu u Helsinkiju te ne mogu reći da sam se osjećala posebno povezanom s finskim kolegama. No, budući da sam pokušavala iskoristi svo vrijeme na poslu za eksperimentiranje u zaista „svemirski“ opremljenim laboratorijima, a svoje slobodno vrijeme za nova iskustva kao što je kupanje u rupi usred zaleđenog jezera, nisam se posebno osvrtala na to. Međutim, kada sam se trebala vratiti u Hrvatsku, pripremila sam neke hrvatske delicije te pozvala sve kolege na oproštajno druženje da se pozdravimo (i da nazdravimo :)). U jednom trenutku moja tamošnja mentorica potpuno je neočekivano stala na sredinu prostorije te započela govor. Pričala je o tome koliko joj je bilo lijepo raditi sa mnom te da joj je strašno žao što odlazim, nakon čega se i rasplakala te me čvrsto zagrlila. Ja sam bila potpuno u šoku jer nisam znala odakle u tom trenutku, nakon toliko vremena, dolaze sve te njezine silne emocije. Moram priznati da su i moje emocije vezane uz Finsku još poprilično intenzivne, jer je jednako intenzivno bilo sve što sam tamo doživjela i preživjela :). Općenito smatram da je za svakog znanstvenika neophodno da izađe iz okvira svog laboratorija te provede neko vrijeme u drugačijem okruženju. Samo tako može proširiti svoje vidike te naučiti nešto zaista novo.

Danas popularno pitanje za sve mlade obrazovane ljude; jeste li ikada pomišljali da odete iz Hrvatske?  Zašto?

Ne, nikada toliko da bi došlo do faze realizacije. Moram priznati da su neke ponude bile izrazito primamljive te mi ih je bilo i jako teško odbiti, no ja sam odlučila ostati i svakodnevno se truditi pridonositi da priča o Hrvatskoj bude malo bolja i veselija. Pritom moram naglasiti da nimalo ne zamjeram ljudima koji misle drugačije i odluče otići. Naime, svaki čovjek ima svoj životni put koji treba slijediti. Ja sam svjesno izabrala put koji ne vodi karijeri kakvu bih možda mogla imati u nekim boljim uvjetima, ali budući da su na tom putu i moja uža i šira obitelj te brojni prijatelji s kojima želim zadržati intenzivan i neposredan odnos, ja za time nimalo ne žalim.

Općenito, kakvi su Vaši planovi za budućnost? Jeste li već postigli u životu sve što ste si zacrtali ili se Vaša očekivanja neprekidno povećavaju?

Budući da jedino što sam si ja čvrsto zacrtala u životu jest da budem sretna te, još više, da ljudi koje volim budu sretni, svaki je dan nova prilika da to iznova pokušam ostvariti. Općenito vjerujem da se čovjek mora uvijek truditi biti što bolja verzija sebe, kako poslovno, tako i privatno, te uvijek imati neki cilj kojem teži. Ja ih imam cijelu hrpu :). Moj je najveći kratkoročni cilj istrčati svoj prvi polumaraton, što ću uskoro pokušati ostvariti (držite fige :)). To je trenutačno prva stavka na mojoj „to-do“ listi koja je poduža te se neprestano ažurira!“ (u međuvremenu otrčala tri polumaratona, op. a.) No, više od svega, voljela bih da se jednog dana mogu osvrnuti unatrag te vidjeti da je ono što sam radila u životu imalo nekog smisla.. i izgubiti u pokušaju da se prisjetim svih veselih uspomena :)

Koji je Vaš savjet svim mladima koji se planiraju upustiti u znanstvene vode, ali nisu posve sigurni u sebe?

Za rad u znanosti treba puno strasti. Jedino strastven (možda pritom i malo ludJ) čovjek može podnijeti teške trenutke neizvjesnosti koji su neminovni tijekom istraživanja potpuno novih stvari. Osim toga, potrebna je velika doza fleksibilnosti budući da te rezultati ponekad odvedu u smjeru potpuno drugačijem od onog koji si ti zamislio. Naime, put od postavljanja hipoteze do izvođenja konačnog zaključka valovit je, jako valovit te je za to potrebno i puno strpljenja i ustrajnosti te neprihvaćanja odustajanja kao opcije. Eto, ako imate samo to, slobodno se bez straha bacite u znanstvene vode i... uživajte :) !

Da se možete vratiti u gimnaziju, biste li što promijenili, tj. koji biste si savjet dali, sad nakon brojnih iskustava stečenih u životu?

Rekla bih si da ne trebam sve, posebno sebe, shvaćati tako ozbiljno i da se ne moram toliko brinuti. Naime, tada sam baš bila jako zabrinuta i imala izrazito malo samopouzdanja, zbog čega možda nisam bila dovoljno hrabra napraviti neke korake u životu u trenutku kada sam htjela. No, danas su mi koraci ipak malo hrabriji i odlučniji. Danas znam da je neminovno da se u životu donose i dobre i loše odluke. Isto tako znam da loše odluke nisu ništa strašno. Da se nakon pada treba samo nasmijati, baciti neku foru na svoj račun (zapravo, za to najčešće služe prijatelji :)), dignuti i početi iznova. Na kraju, život je milina! Ja sam toga svjesna svaki put kada uspijem uloviti trenutak izlaska ili zalaska sunca.. A još više kada sam okružena ljudima koje volim. No, činjenica je da najljepše stvari dolaze nakon najviše truda, napora i ulaganja. Zato kada ti je najteže, kada daješ sve od sebe, kada ideš izvan granica onoga što si vjerovao da su tvoje mogućnosti.. samo znači da će jednako intenzivno predivna biti i nagrada na kraju.

Pripremio: Tin Rogina, 3. IB

Poruku gđe. Uroić povodom 380. godišnjice škole možete pogledati ovdje.